Koliko je duboko naše Ja?

U svakodnevnoj interakciji s ljudima najčešće zagrebemo tek po površini. Pitanja o tome kako smo, što radimo i što ima novo teško da mogu pružiti uvid u dubinu nečije osobe i njihovih posebnosti. Dakako, većina takvih, često usputnih, susreta i nema tu namjenu; prema ljudima budemo kulturni i ljubazni u tom slučaju. Na neki način, kroz takvu usputnu i površnu komunikaciju s njima održavamo dobre odnose ili vodimo računa o osobnom, poslovnom i kakvom drugom odnosu prema njima. No, što s nama samima? Odnosimo li se s jednakom pažnjom i prema sebi?

 

Da bismo razvijali odnos prema sebi, odnosno kako bismo doista vodili računa o sebi usputna grebanja po površini nisu dovoljna. Ja se nalazi skoro pa skriveno negdje u dubini i potrebno je dosta hrabrosti da bismo se suočili s dubinom, s nepoznatim stvarima koje su nam skrivene i nedostupne na prvi pogled. U odnosu prema sebi, naše nas Ja često želi i prevariti ne bi li ostalo skriveno u toj dubini, nedostupno svakodnevnoj slici koju imamo o sebi. Zato su grčki filozofi i mislili da se pravo Ja doista teško može upoznati u samoći, a da se otkriva tek u dijalogu s drugima.

 

Platon nam savjetuje, u dijalogu Alkibijad, da vodimo računa o sebi na dva načina: da stalno gledamo sebe te da razgovaramo s Drugim. Taj neki Drugi uvijek ima objektivniju sliku o mome Ja, koje se od mene skriva u dubini. Posebno kada izražavamo neke snažnije emocije: ako smo ljuti ili radosni, tužni ili ogorčeni, znamo reći da nismo baš svoji. Zapravo mislimo da nismo baš onakvi kakvu sliku gajimo o sebi, ili kakvu sliku nas samih želimo poslati u svijet. Pri ljutnji, radosti, ushitu, bijesu na površinu ispliva i neka manifestacija onog našeg skrivenog Ja; nekad nas iznenadi, nekad povrijedi, nekad očara sve što se krije u nama. Filozofski dijalog nam često može pomoći istražiti u kojem smo to odnosu prema našem Ja i što sve možemo napraviti kako bismo ga bolje upoznali.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *