Cjeloživotna briga o sebi

Onu staru narodnu, čovjek se uči dok je živ, objasnila mi je baka kad sam bio dječak. Rekla je, vrlo jednostavnim jezikom, da bez obzira koliko ljudi imaju godina, uvijek mogu naučiti nešto novo. Narodna mudrost često se ispostavi zanimljivom kad je se malo dublje ispita pa tako i ta rečenica može ići ruku pod ruku s danas popularnim pojmom cjeloživotnog učenja.

 

Poznata Aristotelova rečenica tvrdi da svi ljudi po svojoj prirodi teže znanju. To je najlakše primijetiti već kad smo bebe i rukama posežemo za stvarima koje želimo spoznati, okusiti, iskusiti. Nemamo tada drugog načina za upoznati nešto, osim da to dodirnemo. Naša nas prirodna znatiželja vodi uvijek novim stvarima, kasnije novim idejama ili mislima i učenju onoga što nam je novo. Kada pogledamo što su sve ljudi do sada izumili, stvorili i oblikovali, čini se da našim novim spoznajama o svijetu doista nema granice.

 

Ako već na taj način istražujemo i spoznajemo svijet oko sebe, što je onda s onim svijetom u nama? Jesmo li i tu tako predani i znatiželjni, na našoj svakodnevnoj razini i s našim vlastitim Ja? Istina, biologija i medicina su daleko napredovale pa sa svakim novim stoljećem imamo pregršt novih spoznaja kako funkcionira naš fizički unutarnji svijet, sve ono što je opipljivo – i nažalost potrošno – u našem tijelu; dok filozofija i psihologija još uvijek muku muče s velikim problemima naše osobe, naših misli i ideja, naših osjećaja, svime onim što je nevidljivo u nama.

 

Rijetki među nama gaje onako duboku znatiželju za samospoznajom, kakvu većina gaji za spoznajom vanjskog svijeta. Istina, u našem dobu dobar dio ljudi se okreće brizi oko vlastitog tijela i na taj način upoznaje sebe – svoje navike i mogućnosti, želje i emocije. Treniramo, krećemo se, zdravije se hranimo, pazimo na sebe kako bismo očuvali fizičko zdravlje. No, možemo li se jednako posvetiti i mentalnom zdravlju? Na koji se način to postiže? Čitanjem, rješavanjem sudokua, odlaskom na pub kvizove?

 

Mnogi filozofi su stoljećima tvrdili da je pravo prijateljstvo lijek za sve životne probleme. Od Sokrata koji je tvrdio da razgovor s drugom osobom liječi dušu, preko stoika koji su osnivali prve komune u kojima bi prijatelji živjeli skupa u harmoniji, sve do Levinasa koji je u licu Drugoga vidio samog boga. Trenirati svoje mentalne sposobnosti jednako je važno kao trenirati i fizičko tijelo. Zdrav odnos prema drugim ljudima čini život daleko lakšim, a kroz zdrav dijalog može se spoznati puno toga o sebi. Proces građenja identiteta, osobe, moga Ja je proces koji traje cijeloga života – na sebi se uvijek može raditi. Platon je tvrdio da upoznati samoga sebe može samo onaj koji konstantno vodi brigu o sebi – brigu o svom tijelu i brigu o svojoj duši. Za brigu o tijelu, po njemu, zadužene su gimnastika i medicina, a za brigu o duši filozofija.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *